Uh, još jedna škola, još jedno opterećenje više…zašto moram slušati, pričati i pisati na meni poznatom, a tako nespretnom, "šeprtljavom" jeziku.

Trebao bih razumjeti svaku riječ, a ja u jednoj višestrukoj složenoj rečenici razumijem svaku treću, petu riječ. Priznajem naglas da ne razumijem, a onda mi prevedu na meni bliski jezik. Onda tek u mojoj glavi nastaje kaos. Pola mislim na hrvatskom, a pola na njemačkom. Kako to, Bože moj, spojiti u jednu misao i razumjeti poruku!? Najteže mi je kad me muče nekim simbolom, metaforom…Ma da je to zbrojiti, oduzeti, to mogu i na njemačkom…Ovdje moram osjetiti neku "višu dimenziju"!

Kako je to teško, biti na pragu svog materinskog jezika jer mi pred oči naviru ljeta, more, kamenje, prve simpatije, zalasci sunca, miris pure i kozjeg mlijeka…

Osjetim nešto duboko, duboko u sebi što ni sam ne mogu razumjeti, a najteže što ne mogu to izreći na mom milozvučnom jeziku. Odlutam tad u mislima iz kojih me prene učiteljičin glas, osjetim da mi toplina prolazi kroz vene, da apstrakcija pjesme izaziva u meni konkretne doživljaje mog hrvatskog zavičaja. Tada osjetim svu jednostavnost i bliskost riječi, zabrinem se i zapitam "imam li ja dovoljno ljubavi za svoje" i onda mi zazvone djedove riječi..."sine, kad se slože grla bratska… "i zaigra mi srce. Pogledam oko sebe, zacrvenim se i zastidim svojih osjećaja jer oko sebe lica prijatelja.

Tad se prisjetim Ujevićevih riječi…"Ko sam i što sam,što ću ,koga volim, što tražim, kuda idem, za čim lutam? Uzalud nebo za odgovor molim, ne poznam ništa, a najmanje sebe"!!!

                                                                                                             zapis učiteljice

Domovino moja,

ravna i brdovita,

zlatnim suncem okupana,

plavim morem obojana,

i rijekama prošarana.

Domovina

Rođena sam ne tako davne 1993. godine u stranoj, ali prijateljskoj zemlji.

Kao mala često sam sa svojim roditeljima putovala u Hrvatsku, mada mi je bio nerazumljiv pojam domovine mojih roditelja. Sve što sam mogla razumjeti je da smo Hrvati.

Pjevušila sam pjesmice Trešnjevačkih mališana,a u sjećanju i danas mi je jedna od najdražih o gradu Zagrebu podno Medvednice.

Sjećam se nekog čudnog zatišja i zabrinutih lica mojih roditelja i toga da ne idemo više na ljeto u Hrvatsku. Čula sam često noću mamu kako moli, a i ja sam za njom ponavljala… "čuvaj ih, Bože"!

Onda je taj užas prestao i ponovno smo putovali za Hrvatsku, a ja sam tada sve više i više upijala ljepotu poznatih krajeva i postalo mi je jasno i vrlo blisko što znači domovina.

                                                                                            Jelena Kušenić, 9razr., Ehingen

Hrvatski mi je sve!!!

Hrvatski jezik je jezik mojih pradjedova i zato mi je najljepši na svijetu.

Kad ga pričam ovdje u tuđini osjećam povezanost s domovinom mojih predaka.

On je moj materinski jezik, dio  je mene i ja dio njega. Jedno smo kao majka koja grli svoje dijete, tako i ja grlim svoj hrvatski.

A najdraže  mi je pričati prigorskim govorom, govorom moje bake, djeda  i dragih prijatelja.

Hrvatski jezik je dio naše kulture, naš ponos i trebamo ga čuvati gdje god bili!

                                                                           Maria-Magdalena Dusper, 7 razr., Ehingen

Volim hrvatski

Volim hrvatski jer mi je materinji jezik. Moje prve riječi progovorila sam na hrvatskom.

Sjećam se prvih priča, pjesama i uspavanki moje stare bake. Veliki dio svog djetinjstva sam provodila u Hrvatskoj pa mi je i moj hrvatski postajao sve bliži.

Kad ga ovdje u Njemačkoj čujem osjetim neku toplinu oko srca kao kad me majka miluje.

                                                                                         Jeanny Bača, 8 razr., Ulm

Tekst o domovini

Ja sam Hrvat koji se rodio u inozemstvu, u Njemačkoj.  I zato sam još ponosniji na to da znam pričati hrvatski zato što se čovjek kroz život stalno uspoređuje sa svojim jezikom. Ja sam vrlo zahvalan da su me moji roditelji učili hrvatski jezik. Ima puno Hrvata u Njemačkoj koji ne znaju pričati hrvatski. Uvijek kad idem u Hrvatsku za praznike onda mi je svaki put drago kad mogu pričati sa svojim hrvatskim narodom bez stida i s ponosom. Ja sam jako sretan da mogu razgovarati na svom jeziku.

Stipe Čikeš, Sigmaringen, 10.razred

U jeziku se susrećemo…

Kao da je bilo jučer kad sam upoznala jednu djevojku imenom Magdalena.

Srele smo se ne u Njemačkoj, već na ulicama Londona gdje sam bila na izletu s razredom.

Nikad neću zaboraviti taj trenutak, osjetila sam radost u srcu jer sam čula meni nešto lijepo i drago. Mislima sam odlutala u selo, male bijele kućice pored ceste, baka i djed sjede i odmaraju. To je dom mojih roditelja i najljepše mjesto za mene. Osjetim da mi nešto zastaje u grlu i poželjeh pretvoriti se u pticu, poletjeti i zagrliti moju Slavoniju.

Stajala sam ispred crkve gdje se  grupa djevojaka pokušavala sporazumjeti na engleskom, a bile su iz Francuske. Među njima i djevojka Magdalena koja je više za sebe rekla…"mama,gdje si da mi pomogneš", ali na hrvatskom. Prišla sam joj, zagrlila i rekla da ću joj ja pomoći u engleskom. Neću zaboraviti njen osmijeh i žar u očima. Prepoznale smo se daleko od domovine i taj susret se pretvorio u divno prijateljstvo.

                                                                                     Marina Stražanac, 10.razr., Ulm

Susret s domovinom predaka

Prošle godine smo bili moja mama, tata, brat i ja u Hrvatskoj na godišnjem odmoru. Dugo smo razmišljali kamo da idemo na godišnji odmor. Ovaj put smo izabrali Makarsku. U Makarskoj je bilo vrlo lijepo.Imali smo apartman od jedne obitelji nedaleko mora.Svako jutro su tata i brat otišli ranije na plažu da nam zauzmu mjesto blizu mora. Tako da smo svaki dan bili na dobrom mjestu na plaži blizu jedne slastičarnice gdje smo mogli kupiti sladoled. Ja sam svaki dan pojela po jedan sladoled koji sam podijelila sa svojim bratom. Ponekad samo pojeli i po jednu frišku krafnu koje su prodavali na plaži. To je meni sve bilo lijepo, ali kratko jer smo bili samo osam dana na moru. Nakon toga smo išli dalje za svojim poslom.

Marina Dujmović, Munderkingen, 3.razred

Susret s domovinom predaka

Hrvatska je lijepa.Ima puno lijepih mjesta u Hrvatskoj. U Zagrebu ima crkva svetog Marka. Ja sam već bila u Zagrebu jer tamo imam rodicu. Ona je velika. U Hrvatskoj ima i dobrog jela i na moru sunce sja. Ja sam bila na moru u Splitu, Zadru, U Tučepima, U Selcu, U Crikvenici i u Dubrovniku, ali najljepše mi je bilo u Splitu. Moj kum i ja smo se igrali i skakali kad smo bili na moru. Tamo sam se kupala, plivala i igrala se u vodi. Najbolje jelo što sam ga jela u Splitu su ćevapi, pomfrit i pita sam sirom. Najbolji mi je i sladoled. Ja najviše volim čokoladni sladoled s komadićima čokolade. Kad sam u Hrvatskoj  najbolje mi je kad plivam i poslije kada jedem sladoled sa čokoladom. Kog mog zadnjeg izleta s brodom vidjela sam mnogo lijepih dupina. A po povratku u Njemačku sam uvijek tužna jer moram napustiti sve ljepote naše Hrvatske.

Mirjam Majić, Munderkingen, 3.razred

Što su nam pričali naši stari

Kad sam ja bila mala, ja sam se puno igrala sa svojom bakom. Uvijek kad sam kod svoje bake ona meni peče kolače. Baka, moj djed i ja smo se uvijek igrali sa lutkama. Tako je to bilo svaki dan. A kad je pala noć, a ja sam morala ići spavati moja je baka uvijek meni pričala priče, a moja najdraža priča je ide nekako ovako.

Bila je jednom jedna mala djevojčica.Zvala se Ana. Ana je slušala svoje roditelje i bila je dobra u školi. Ona je imala malog psa. Uvijek kada bi se vratila iz škole pas koji se zove Riki bi je čekao pored vrata. A kad bi ona ušla, on bi skočio na nju i svaki dan bi tako bilo. Ali jednog dana je Ana ušla u kuću, a Rikija tamo nije bilo. Mama je napisala da je otišla u kupovinu, a tata je radio. Ana je bila tužna jer nije našla svog Rikija. Zatim je legla na krevet i odjednom je čula: „ Au, au..!“ Ana je pogledala ispod kreveta i tamo je vidjela psa. Ana je prestala plakati i zagrlila je svog Rikija  tako jako da je pas opet zalajao. Ana ga je poslije pustila i bila je jako sretna. Odjednom su se otvorila vrata i Riki je odmah otrčao ispod kreveta. Ana ga je uzela u naručje i tješila: “ Ne trebaš se bojati, to je samo moja mama.“

 

Ovu priču sam odabrala jer mi je ona najdraža. Meni je super kad je u bilo kojoj priči pas jer ja jako volim životinje. Meni je super to, zato što bih i ja voljela imati psa koji bi se igrao sa mnom kao što se i ovaj pas igrao sa Anom. Ali osim psa u priči, sviđa  mi se još i Ana zato što mislim da je ona jako dobra učenica u školi.

Kristina Čikeš, Sigmaringen, 6. razred.

Što su nam pričali naši stari

Moj tata mi je pričao što se odgodilo u Bosni kad je on imao šest ili pet godina. Imao je psa. Zvao se Šargo. U ono vrijeme je u Bosni bilo puno lovaca koji su hodali po šumama. Jednog dana je moj tata htio pustiti Šarga sa lanca, ali mu je njegov tata, moj djed, to zabranio. Zbog lovaca. Ali ga je moj tata ipak pustio sa lanca. Moj tata i on su se lijepo igrali kad je odjednom Šargo potrčao u šumu, a moj tata jeza njim. On ide, kad začuje puče pištolj. Moj tata potrči i vidje da Šargo leži mrtav na podu. Skoro svi ljudi iz Grebenice su došli da pogledaju mrtvog Šarga.  Moj tata je bio jako tužan. Ta priča mi je zanimljiva zbog Šarga jer je to lijepa, ali i tužna priča. Moj tata, ali i ja jako volimo životinje. Tog psa nikad nisam vidjela, ali mislim da je bio ovčar i bijelosmeđe boje i da je bio velik. Moj tata je poslije dobio drugog psa, ali nije ga baš slušao kao što ga je slušao Šargo i bio je puno zločestiji. Žao mi je što Šargu nisam nikad vidjela, ali ga mogu zamisliti kako je izgledao i često ga se sjetim.

Anela Grgić. Munderkingen,7.razred

 Što su nam pričali naši stari

Kad sam bio mali baka mi je često pričala priče kada bih došao u posjet kod bake ili djeda. Baka mi je često pričala priču o jednoj curici koja je bila u šumi. Ne sjećam se svega, ali priča je bila dobra. Ona je trčala po šumi i vidjela je jednu kuću i htjela je ući i vidjeti tko tu živi, ali je vidjela da tamo nema nikoga. Ali je pokucala. Njoj su onda otvorili vrata medvjedi i rekli joj da može kod njih živjeti i onda je ona bila kod njih i tamo je živjela. To mi je baš zanimljivo jer bih i ja htio vidjeti kako bi to bilo živjeti sa životinjama koje se ponašaju kao ljudi.

Adrian Kralj, Sigmaringen, 4.razred

Što su nam pričali naši stari

Kad je moj tata bio mali puno se igrao vani ili oko kuće. Živio je u Bugojnu. To je u Bosni. U Bosni i Hercegovini je skoro uvijek lijepo vrijeme. Moj tata i njegova ekipa su živjeli svi u blizini i tako su se stalno igrali. Nekad su išli kod susjeda i pomagali mu brati voće. Ja mislim da su nešto na kraju i dobili. Malo voća za nagradu. Kući skoro nisu nikad ni bili. Par puta su išli do  jezera Vrbas gledati kako ljudi skaču u vodu. Skakali su sa drvene skakaonice. I ja sam vidjela tu skakaonicu. Stvarno je visoko. Ja se nisam smjela ni popeti.

Imali su puno poznatih u Bugojnom. Išli u nekad u kafić ili se igrali hvatanja, sakrive i drugih igara. Ali su pomagali doma majci i tati. Na primjer,  stavljali su rublje sušiti, oprati suđe ili kuhati. Moj tata je najmlađi u obitelji. Jednom mu je tata napravio romobil s kojim se vozio svugdje. Imao je jarko zelenu boju. Vjerujem da je bio lijep. Svi su htjeli voziti taj romobil. Kad je bila zima oni su se opet sastajali vani. Sanjkali su se po snijegu i moj tata je od drveta napravio skije i učio se na njima skijati. To mi je baš super jer danas više nikome ne pada na pamet napraviti skije kad ima gotovih za kupiti. Nije ih bilo briga kakvo je vrijeme,. Njima j e bilo najbitinje da su skupa i da se mogu igrati. Moj tata se zove Dragan i on mi je sve ovo pričao.

Tea Bodrušić, Tuttlingen, 5. razred

Hrvatski mi je …

Sjećam se još točno onog dana kad je Hrvatska igrala protiv Njemačke na Europskom prvenstvu u nogometu. Kad sam čula za to, odmah sam znala; taj dan ću obući dres hrvatske reprezentacije.Crvenobijeli dres. Kad sam to ispričala prijateljici na telefon, ona mi je predložila sa se kladimo. Ako Hrvatska pobijedi onda će ona meni platiti jelo i piće, a ako Njemačka pobijedi ja njoj. Ja sam naravno odmah znala da će Hrvatska pobijediti. Kad su prvenstva ili velika događanja ili natjecanja onda tek shvatim kako sam ponosna na svoju zemlju. Tada primijetim da i ja pripadam Hrvatskoj, iako u Njemačkoj imam prijatelje.

Hrvatski jezik mi se sviđa zato što je lakši od njemačkog. To je jedan od puno razloga zašto učim hrvatski. Ali nije jezik samo ono što me zanima nego i prošlost Hrvatske i povijest. Kada sam u Hrvatskoj na odmoru onda se sjetim odakle sam i tko sam.Kad se vratim ponovo u Njemačku , pričam u školi njemački i družim se sa Nijemcima, ali u srcu znam da mi je najdraži jezik hrvatski. Koji jezik mi se više sviđa, lako je reći; hrvatski, a za koga navijam?

Za Hrvatsku!

Uskoro je došao dan na koji sam čekala dva tjedna. Hrvatska igra protiv Njemačke. Nosila sam dres u školi i bilo mi je svejedno kad su me ljudi gledali i govorili:„ Ma ne, Njemačka će pobijediti!“ Ja sam se samo nasmijala i rekla: „Vidjet ćemo!“ I onda su Hrvati odigrali  utakmicu. Pobijedili su. Kad sam taj dan došla u školu nitko više nije ništa rekao. Prijateljica je, naravno, bila ljuta jer je izgubila okladu. Otišli smo na pizzu koji mi je ona platila. Ja sam jela pizzu i pila sam colu, ali da sam bila u Hrvatskoj onda bih odmah naručila ćevape i Cocktu. Jelo i piće koje najviše volim.

Ali uvijek kad se dogodi tkao neka slična situacija sjetim se da iako ja pričam dva različita jezika i volim drugu zemlju moja prijateljica i ja ostajemo prijateljice

Marina Jozinović, Spaichingen, 8.razred

Zašto učim hrvatski jezik

Ja sam izabrala ovu temu zato što volim hrvatski jezik. Hrvatski mi je materinji jezik, znači njega sam naučila kao prvi jezik jer su mi mama i tata Hrvati.

Pošto ja živim u Njemačkoj moram u školi i s prijateljima govoriti njemački. Ali kod kuće i s rodbinom uvijek pričam hrvatski jer mi je zbilja neobično s njima pričati njemački, čak i ako ga oni znaju. Ja mislim da su mi i njemački i hrvatski jednako lagani za govoriti, ali mi je hrvatski teže za pisati jer u njemačkoj školi pišem samo na njemačkom, a hrvatska škola nam je sam jednom u tjednu. Hrvatski me oduševljava zato što se stvarno tako čita kako se piše, što za jezike koje učim u školi ne mogu reći.

Ja voli sve riječi u hrvatskom jeziku koje imaju slova č, ć, đ, dž, lj, nj, š i ž zato  što tih slova nema u njemačkoj abecedi pa mi je to jako zanimljivo.

Ako  ne bih znala govoriti hrvatski kako bih se sporazumjela s rodbinom u Hrvatskoj? A pošto svake godine idemo u Hrvatsku i tamo budemo nekoliko tjedana jako sam sretna što znam pričati hrvatski, a tamo uvijek nešto novo i naučim. Ja mislim da je uvijek dobro kad se mogu govoriti više jezika.

Pošto i ja razmišljam da se jednom preselim u Hrvatsku, važno mi je da dobro znam pričati hrvatski jezik. Meni je Hrvatska država domovina jer ju volim. Njemačka nije tako loša, ali je meni Hrvatska ipak na prvom mjestu. To je mala, ali lijepa i, ipak, dosta poznata država.
Za kraj još jednom želim reći da mi je hrvatski jezik jako važan i da sam ponosna što ga znam govoriti.

Barbara Pilipović, Mengen, 9.razred.

Zašto učim hrvatski jezik

Ja učim hrvatski jezik jer mi je on lijep jezik. Meni je lakše govoriti hrvatski jer se kod nas kod kuće priča hrvatski. Hrvatski jezik mi je jako interesantan jezik i puno zanimljiviji od njemačkog. Ali ponekad mi je lakše pričati  njemački nego hrvatski jer idem svaki dan u njemačku školu, a u hrvatsku školu idem samo jednom tjedno. Hrvatski mi je bilo teže naučiti nego njemački jer ima slova kojih nema u njemačkom jeziku kao npr. č, ć, ž..itd. Teže mi je pisati na hrvatskom. Hrvatski pisati i pričati mi je jako zanimljivo, a na hrvatskoj nastavi uvijek naučimo nešto novo.

Duje Čikeš, Sigmaringen,8. razred

Hrvatski mi je…

Hrvatski mi je jako važan. Moji roditelji su me učili hrvatski kad sam još bila mala. I kad sam bila dovoljna stara, počela sam ići u hrvatsku školu. Meni je hrvatski pričati i pisati jako važno, zato što ja volim Hrvatsku i hoću da mogu kad idemo na godišnji odmor u Hrvatsku dobro pričati. Ja mislim da je dobro znati više jezika. Dobro je ako se želi prijaviti na neki posao da se zna što više jezika. I kad se ide na godišnji može se tamo snaći i ako se želi tamo živjeti ne mora se još i jezik učiti kad se već zna. Hrvatska mi je isto domovina i sretna sam da znam hrvatski jezik. I dobro je ako se može i pisati, onda možeš svojoj rodbini ili nekom drugom pisati pismo. Ako ne bih mogle pričati hrvatski, ne bih mogla razgovarat sa svojom rodbinom iz Hrvatske. I zato mije važno učiti hrvatski. Hrvatska mi je jako lijepa i volim biti tamo.

Ja mislim da su svi sto su naučili taj jezik sretni.

Elisabet Riemer, Mengen, 10.razred

Zašto učim hrvatski jezik

Ja učim hrvatski jezik zato što mi je taj jezik jako važan i to je moj materinji jezik. Za moje prijateljice je  to jako zanimljivo kad im pričam na hrvatskom. Nekad moram nešto prevesti sa njemačkog na hrvatski što mi daju učitelji. Drugi razlog je što tu malu, ali poznatu državu, pogotovo po sportu ili moru jako volim. Kada ljeti idem u Hrvatsku s obitelji mi je super zato što znam pričati  i to mi je jako važno. Hrvatska mi je domovina iako sam se rodila tu, u Njemačkoj, Hrvatsku ipak više volim. I zato želim saznati sve o Hrvatskoj. Jako mi je važno ići  na  hrvatsku nastavu da mogu dobro naučiti pričati i pisati hrvatski tako da mogu pričati sa svojom rodbinom u Hrvatskoj koji ne znaju njemački jezik.

Nije mi teško pričati hrvatski jer kod kuće uvijek pričamo hrvatski, a njemački sam naučila tek u vrtiću.

Iako je Hrvatska mala država, ona je moja domovina koju jako volim. Ima jedna njemačka izreka koja kaže: „Klein, aber fein!“

To mi super odgovara za Hrvatsku.

Valentina Pilipović, Mengen, 8.razred