Stipe Čikeš-2. mjesto na natjecaju Zlatna ribica

Tamo gdje su prijatelji, tamo je bogatstvo

Mi danas živimo u jednom svijetu koji je veoma gospodarski orijentiran i u kojem novci, bogatstvo i moć igraju veliku ulogu. Sve se vrti oko visokog profita, visoke efikasnosti i sposobnosti natjecanja. Zbog toga, moralne vrijednosti i ljudskost nisu bitni i ostaju u pozadini. Svatko od nas je potrošač i ako bih pitao sto ljudi na cesti što im je cilj u životu ili što bih željeli drukčije, onda bih sigurno osamdeset ljudi reklo da bi željeli biti bogati.
Ponajprije bih želio razjasniti što je bogatstvo. Bogatstvo je raspoloživost materijalnim i nematerijalnim dobrima, koji obogaćuju život. Većina, kad čuje riječ „bogatstvo“, misli na novac, na veliku vilu, na skupi i brzi auto i na drukčije skupe stvari. Većina traži baš u tim materijalnim dobrima ispunjenje. Oni misle da ih samo novac čini sretnim. Ta materijalna dobra mogu samo privremeno nekoga učiniti sretnim, ali ne mogu mu nikada dati ispunjenje. Jer novac dolazi i odlazi. Što više para netko posjeduje, to je veći strah da će sve izgubiti. Taj strah je odgovoran da je čovjek nesretan, da postane škrt i da mu se pokvari karakter. Pokušava se sve učiniti da se novac zadrži i da se umnoži. Zbog toga se ružno postupa sa bližnjim. Čovjek se razgraniči od društva i nastavi dalje živjeti sam da može svoju cijelu pozornost dati novcu.
U mojim očima su nematerijalna dobra presudna i samo ona određuju bogatstvo jednog čovjeka. Najveće nematerijalno dobro koje čovjek može posjedovati je prijateljstvo. Svatko od nas ima prijatelje: bio to susjed, školski drug ili kolega sa posla.
No, što je uistinu prijateljstvo?
Prijateljstvo obilježava pozitivnu povezanost i pozitivni osjećaj između osoba koji se pokazuje u simpatiji i povjerenju. Prijateljstvo se temelji na naklonosti, povjerenju i na međusobnom poštovanju. No, mora se svakako razlikovati, zato sto postoje tri vrste prijateljstva.
Prva vrsta je prijateljstvo između znanaca iz obitelji i ljudi koje svaki dan susrećemo, na primjer, u školi ili na poslu. Ta prijateljska veze među ljudima koji su svaki dan u našoj blizini nije vrlo snažna.
Druga vrsta je prijateljstvo iz kojega se želi izvući profit. Dakle, ljudi se sprijateljuju samo zbog toga da iskoriste jedan drugoga. To je nažalost vrlo česta vrsta prijateljstva u ovom sebičnom društvu u kojem živimo.
Ali, treća vrsta prijateljstva o kojem ja govorim i koje je najveće blago svakog čovjeka je istinsko prijateljstvo. To istinsko prijateljstvo je karakterizirano da se ljudi zbog razloga sprijatelje, bez da slijede određeni cilj, namjeru ili korist.
Kako prepoznati istinskog prijatelja?
Prijatelj je osoba kod koje mogu uvijek doći kad imam bilo koje poteškoće, kad moram s nekim pričati ili kad sam u nevolji. Prijatelj me ne će nikada osuditi zbog mojih grešaka, razumjet će kad želim biti sam i bit će odmah prisutan, ako ga trebam. Ja prijatelju potpuno vjerujem i pokazujem mu strane svoje osobnosti za koju ostali ljudi nikad ne će čuti. Nije potrebno da promijenim svoje „ja“ niti da glumim najjačeg čovjeka, nego mogu biti slab i pustiti da me on uhvati kad padam. Prijatelj se veseli mojim uspjesima i tješi me ako doživim poraz. Prijatelj je osoba koja pozna moju prošlost, vjeruje u moju budućnost i koji me prihvaća kakav jesam. Prijatelj stoji do mene i ako nisam u pravu, jer svatko bi stao do mene, da sam u pravu. Čovjek treba nekoga na ovome svijetu kome se može povjeriti. Nitko ne može biti sam, jer samoća čini ljude nesretnima. Zato je prijateljstvo najveće blago i to blago treba čuvati i svaki dan obnavljati.
Ne smije se povjerenje iskoristiti, prijatelja zanemariti niti bilo što riskirati u prijateljstvu. Jer prijateljstvo je kao grad.
Njegova izgradnja traje mnogo godina, ali samo jedan požar u roku jednoga dana sve može uništiti.
 

Stipe Čikeš, 17.god,11. razred, Sigmaringen

Tamo gdje su prijatelji, tamo je bogatstvo

... Čovjek je bogat onoliko koliko prijatelja ima...Prijatelji su pravo bogatstvo, ako imas jednog pravog prijatelja onda si bogatas…riječi su koje pamtim,a često ih je govorila moja baka.
Kako sam odrastala tako sam sve više i više shvaćala smisao tih riječi, a počela sam se pomalo i uvjeravati u veličinu prijateljstva. Imati prijatelje traži od nas da i sami znamo biti prijatelji , da znamo biti susrtljivi, da znamo suosjećati ,da znamo tješiti i biti pri ruci nekome kad nas jako treba, da razumijemo , osjećamo,veselimo i tugujemo zajedno !
Sretna sam ,a osjećam se i bogato jer negdje daleko postoje moji prijatelji koji su mi ipak blizu , tu u mom srcu. Oni su dio mene, oni su moja svakodnevnica iako nas razdvajaju kilometri. Oni su moja domovina koja će zauvjek biti dio mene ma gdja ja bila, danas ili u neko daleko sutra. Iako su daleko osjećam njihovu ljubav i znam da imam njihovu podršku u svemu što radim . Opet mi naviru bakine riječi... prave prijatelje teško je naći , ali ih je jos teže sačuvati !
Svi moji snovi mogu se povezati u jedan san ,jednu veliku želju, biti s onima koje najviše volim. Sva bogatstva ovog svijeta ne mogu zamijeniti ljepotu i sreću onoga sto osjetim kada zagrlim svoje prijatelje i kad čujem toplu, domaću riječ. Tad osjetim veličinu i ljubav toplog slavonskog srca.
To najviše osjetim kod moje sestrične iz Osjeka .Ne mogu zamisliti dan da se ne čujem s njom ,da ne pročitam neku kratku porukicu ili neko dugo pismo u kojemu mi otkriva svoje tajne i svoje želje. Uvijek se prisjećamo i prepričavamo naše zajedničke susrete, zezamo se i smišljamo sto cemo raditi kada se ponovo vidimo. Ne vidimo se često već samo za vrijeme praznika zbog čega sam i tužna, ali me susreti s njom ispune radošću i tada putujemo zajedno u snovima i željama.
Najsretnija bih bila da putovanje našeg prijateljstva traje u beskonačnost !!!

Jeanny Rebecca Bača, 9. razr., Ulm

 Tamo gdje je prijateljstvo, tamo je bogatstvo!

Prijatelji su jako važni u životu. Što bi mi radili bez njih?

Svugdje gdje jesmo, imamo prijatelje oko nas. Njih se može podijeliti u razne „vrste“. Prijatelji iz škole, prijatelji iz ulice ili prijatelji s posla. Osim toga, prijatelje se može imati iz mladosti ili iz sadašnjosti, a i u budućnosti se upoznaju novi prijatelji .

Tamo gdje su nam prijatelji, tamo se osjećamo dobro i zaštićeno, jer nismo sami, imamo nekoga tko je kraj nas. S njima se može pričati o bilo čemu, oni će te poslušati. Možeš se s njima šaliti, oni će se skupa s tobom smijati. Ako si žalostan, oni će biti kraj tebe, pa će te tješiti. U prijatelje se može pouzdati i mogu im se reći tajne, a oni će ih primiti i sačuvati.

Naravno da u životu imaš i lažnih prijatelja, koji ti ne će biti dobri. Takvima ne trebaš pričati puno i ako primijetiš da to nisu pravi prijatelji, odmah ih se „riješi“, jer ce ti oni samo škoditi.

Pravi prijatelji te nikada ne će izdati i uvijek će ti pomoći u teškoj situaciji.
Moji roditelji mi uvijek pričaju da su mi oni najbolji prijatelji u životu i da će mi i uvijek biti. Ako o toj rečenici malo razmišljam, skužim da je to u stvari istina. Na primjer, koliko puta u životu promijenimo prijatelje, u vrtiću imaš jedne, u školi druge, a poslije neke treće …
Kada se to usporedi s roditeljima, primijeti se da su nam oni uvijek isti i da nas kroz cijeli život prate i da se o nama brinu. Oni će nam uvijek pomoći i oni nam žele samo najbolje u našem životu.
Ali, ipak nam trebaju prijatelji koji su od prilike isti kao mi, znači negdje u istim godinama, sa sličnim interesima, hobijima, željama i problemima.

Ja se s rečenicom „Tamo gdje su prijatelji, tamo je bogatstvo.“ slažem, jer su meni moj prijatelji važni, s njima se dobro osjećam. Mislim da nitko od nas ne bi htio biti sam, bez njih. Oni nam trebaju da s njima podijelimo i ono žalosno, što nas muči i opterećuje, a pogotovo ono radosno, u čemu uživamo.
 

Barbara Pilipović, 16 godina, Mengen

Tamo gdje su prijatelji, tamo je bogatstvo

Često se mnogi od nas pitaju :“ Što je to prijateljstvo I kakav treba biti pravi prijatelj?“
Možda i nećemo doći do nekog odgovora, ali mislim da ćemo to osjetiti kad nam se tako nešto dogodi, osjetit ćemo neko povjerenje, ljubav, nekoga koji će ti oprostiti, koji će te se sjetiti u posebnim trenutcima. Ja vjerujem u prijateljstvo i tu prekrasnu nit poput žice violine koja ne može tako lako pući. Mislim da život bez dobrih prijatelja ne vrijedi puno jer mi u misli naviru riječi…prijatelj je blago,našem srcu veoma drago…, a sjetim se i poslovice koja kaže: „Pravi prijatelj se u nevolji poznaje!“ Prijateljstvo je najljepše što se može dogoditi čovjeku , ono može voditi i nečemu uzvišenijem, ali i velikom razočaranju . Ne bih željela da to doživi nitko u svom životu. Takve ljude tada treba tješiti i pružiti im prijateljsku ruku . Stvoreni smo da pomažemo jedni drugima, da se poštujemo i da gradimo bolji svijet. Svi jednako vrijedimo i imamo pravo na ljubav i prijateljstvo !!!

Anna- Maria Galinec, 9.razr., Ehingen

Tamo gdje su prijatelji, tamo je bogatstvo

Što ti znači velika kuća kad nemaš nikoga da ti dođe u goste?
Što su ti novci i bogatstvo ako nemaš to s kime podijeliti?
Možeš biti bogat koliko hoćeš, ali s novcem ne možeš kupiti ljubav, zdravlje i prijatelje.Tko ima prijatelje na koje se može osloniti u životu, taj ima sreće u životu. Prijatelji nisu tu samo kad hoćeš izići ili za šalu. Ne, pravi prijatelji su tu ako imaš probleme i ne znaš kuda sam sa sobom.
Onda si sretan ako imaš prijatelje koji te razumiju i s kojima možeš popričati. Sa njima možeš podijeliti tugu, jad, veselje i puno više. Možeš biti kakav jesi i ne moraš ništa glumiti. Zato su prijatelji najveće bogatstvo. Tamo gdje su ljudi koji te vole i sa kojima se dobro osjećaš i slažeš tamo možeš postati puno veći i dati puno više od sebe. Ljudi trebaju druge ljude da postanu to što jesu.

Ako te ostavi dečko ili cura, neće ti pomoći puno novaca osim ako ne ideš u šoping i onda ćeš biti samo na trenutak sretan. Ali novci ti nikad ne mogu dati ono što ti prijatelji daju.
Na primjer razumijevanje, pomoć, sigurnosti i još više.
Ono što traje.
Prave prijatelje ne možeš izgubiti kao jedan skupi prsten, oni su tu cijeli život, zato što ih nosiš u srcu.
 

Elisabeth Riemer, 17 godina, Mengen
 

Tamo gdje su prijatelji, tamo je bogatstvo

Jednog lijepog dana odlučim otići u park na šetnju. Volim se šetati i slušati glas ptica i miris cvijeća. Najedanput me nešto prene iz misli i čujem kako me netko zove. Gledam oko sebe i vidim Anu.
Ne mogu vjerovati!
Moja prijateljica Ana iz srednje škole.Veselo se zagrlimo.
"Ana, pa što ti tu radiš?" ja nju pitam. " Ja sam na godišnjem, pa sam mislila da opet posjetim svoju obitelj".
" Pa , baš mi je drago da te nakon toliko godina opet vidim."odgovaram ja.
" I meni je drago. Uopće se nisi promijenila"
"Znam uvijek sam još ista, ali ti se jako promijenila , Ana! Oh, nosiš krasnu tašku!"
" Da, znam, baš je lijepa. I skupa. Ja ti sad nosim samo skupe stvari.Vidiš cipele,
4000 kuna su bile skupe, ali lijepe su, jel da?"
" Hmm, …" odgovaram ja i malo čudno gledam. Jako se Ana promijenila. Totalno je u sebe zaljubljena, mislim si ja, ali ipak ju pitam ima li vremena da odemo na kratku kavu jer se ipak veselim da sam ju srela.
" Naravno, imam vremena, za tebe uvijek! Onda ću ti moći ispričati sve iz svog života. "

U kafiću Ana priča bez zareza i točke. Kak ima super posel. I veliki BMW. I najvažnije da ide samo avionom u Pariz i London u kupovinu.
Ne mogu vjerovati! To nije moja Ana iz srednje škole! Gdje je moja Ana koja je sanjala o obitelji?!.
Ja nju pitam " Ana, reci mi, jer ti je sve to bitno? Što je sa tvojim snom u srednjoj školi?"
"Ma joj, što ti znaš o životu? Danas ti je bitno da imaš novce, da si sve možeš kupiti. Ovak ko ja! Ja ti putujem po svijetu, znam di su najbolji klubovi i ,najvažnije, nemam obaveze! Reci mi, što mi još fali?!"
Ja ju gledam ukočeno.
Meni to sve nije jasno. Nestal mi je glas i riječi.
" A ti?" što ti radiš, kolike novce zaradiš, di živiš?" ona me pita.
Nevjerojatno! Ponosno odgovaram: " Čuj, Ana, mislim da sam ja bogatiji nego ti!"
" Nemoguće, oženila si milijunaša?"
Ja samo tresem glavom.
"Ne, Ana, ja ti još uvijek živim u istom gradu gdje sam i rođena, imam malu kuću, vozim mali auto imam dvoje djece, muža i super prijatelje!"
Tišina.
Ana blijeda, pa crvena i onda se glasno smije.
Točno se čuje očaj iz smijeha.
"Ana, ti imaš prijateljice s kojima se jednom tjedno vidiš i s njima se družiš. Imaš li nekoga tko ti je uvijek tu kad ga trebaš, koga možeš nazvati bilo kad i deset minuta kasnije on je pred tvojim vratima?"
Ana opet blijeda.
"Ne, Ana, ti to nemaš. Tvoje prijateljice su tvoje cipele i tašne. Ti znaš da to nije bitno ili…?Što kad budeš starija i možda bolesna, onda ti sigurno cipele i taške ne buju pomogle!Ana, molim te, razmišljaj malo. U životu ti je pravo bogatstvo ljubav, i prijateljstvo, a ne materijalne stvari.
Opet tišina i onda najednom Ana počne plakati.
Ja nju zagrlim i zahvalna sam da ima tako lijepi život.
Jer tamo gdje su prijatelji, tamo je bogatstvo.

Mislim da je Ana to sada skužila!
 

Nika Herceg, 18 godina, Tuttlingen

Tamo gdje su prijatelji, tamo je bogatstvo

Kada čuješ riječ bogatstvo što si onda zamisliš?

Veliki auto, vilu, novce ili pak nakit?

Puno ljudi misli odmah na te materijalne stvari. S njima se mogu pokazati da imaju novaca i da su nešto bolje i bitno u životu.
Za današnje vrijeme je bitan status u našem društvu. Ali, puno njih je zaboravilo što je stvarno bitno.
Što nam treba vila ili novci kad nemamo prijatelje. S kim se možeš družiti i lijepo se provoditi? S kim možeš dijeliti probleme i osjećaje? Ništa ti ne koriste novci jer pravog prijatelja ne možeš nigdje kupiti.

Bogatstvo počinje tamo gdje počinje prijateljstvo. Sve što možeš kupiti je zamjenjivo, ali pravi prijatelj to nije.
Pravi prijatelj je onaj koji ti može reći svoje mišljenje i time ti pomoći da riješiš svoje probleme.
Zato se čovjek uvijek bolje osjeća u društvu prijatelja, nego u društvu luksuznih stvari.
 

Anna Hormann, 16 godina, Mengen

Dođi da ti šapnem nešto

Jednog dana Branko je igrao nogomet. Branko je jedan od najboljih igrača u svojoj ekipi. On igra na zapadu. Njegova ekipa se zove „ NK Zadar“. Oni su igrali protiv „NK Vukovar. Branko je dao gol i bio je rezultat 1:0.
Sljedeći dan je Branko bio u školi. Tamo je htio svom prijatelju kazati kako je dao jedan gol.
Branko: „Darko, dođi!“
Darko je došao i pitao:„Što je, što me zoveš?“
Ali u tom momentu je došao učitelj u razred i Branko nije ništa više smio reći. Deset minuta poslije Branko šapuće nešto.
„ Darko, moram tebi nešto sjajno šapnuti.
Darko: „ Što?“
Branko opet : „Dao sam jučer gol za svoju ekipu. Rezultat je bio 1:0, jel to sjajno?“
Darko šapne:„To je baš sjajno. I ti si najbolji igrač u svojoj ekipi!“
Sada je Branko bio sretan.
 

David Copak, 13 godina, Tuttlingen
 

Osoba koju neću zaboraviti

Moje ime je Anna Maria Kovač i ja imam šesnaest godina.
Idem u 10. razred. Ja bih pisala o svom pokojnom djedu. Moj dida se zove Ivan i živio je u Budrovcima kod Đakova. Rođen je 1943.godine, a umro 2007. Moja dida me, kad sam bila mala, vozio traktorom svugdje gdje sam htjela. Išla sam s njim u vinograd ili u polje.
Didi sam smjela praviti frizure sa špangicama ili gumicama. Dida nikad nije rekao ne. Kad mi je dida umro bila sam jako žalosna jer ga nisam vidjela prije smrti tri godine ili više. Kad sam bila dole uvijek smo za ferije klali „gicu“. Ja sam didu baš jako voljela i još ga danas volim. Moj dida mi je bio najbolji. Sve je za mene radio. Toliko koliko se mogu sjetit dida me branio pred mame ili tate ako sam skrivila nešto. Zato didu nikad ne ću za boraviti. On je moj dida s njim sam smjela toliko toga doživjeti! Zato, dida, tebi puno hvala jer si mi bio najbolji dida na cijelome svijetu!
 

Anna Maria Kovač,16 godina Mengen

 

Takva je kuća moje bake
 

Ja volim ići kod svoje bake. Tamo se mogu igrati sa svojim rođakom Marijom i sa rođakom Markom i sa rodicom Marijom.
Ali ja idem tamo samo kad je godišnji odmor. Tamo je lijepo zato što grije sunce. Moja baka živi u Zagrebu, u Bistri. I tamo uvijek jedemo pitu i juhu i to mi šmeka lijepo. Moja baka i djed žive blizu naše kuće i mi onda dolazimo kod njih i oni kod nas i jedem kolače ako netko ima rođendan i slavimo.
Ja i moja baka igramo „Čovječe, ne ljuti se!“ i crtamo bojicama i to je bas lijepo. Puno se smijemo.
Moja baka i ja gledamo televiziju, pijemo colu, jedemo kokice, smijemo se i to je lijepo. Kad moja baka i ja gledamo s prozora, vidimo ptice kako lete. Njihova kuća je velika, bijela, ali nije baš bijela. Ima i crne mrlje na kući i crveni krov.
Ja volim ići kod bake zato jer se mogu igrati s njom, gledati filmove, kuhati i praviti pitu i kolač i zato što tamo uvijek sunce grije.
Kod bake mi je uvijek toplo.
 

Marijana Jozinović, 9 godina, Spaichingen
 

Takva je kuća moje bake

U dvorištu moje bake ima puno cvijeća i trave. Ja sam jako sretna jer mi skupa jedemo i pijemo vani. Mi djeca se igramo u dvorištu. I vani na travi mi se kupamo. To se meni jako sviđa. Mi u vrtu beremo jagode. Jagode su jako ukusne. Jer su domaće. U osmom mjesecu ja imam rođendan. To je najljepši dan na godišnjem odmoru. Dođu nam jako puno gostiju i dobijem jako puno poklona. Moja torta je jako velika i lijepo ukrašena. Jako sam tužna kad moram ići kući, ali znam da ću se dogodine opet vratiti.
 

Vivienne Hellwig, 9 godina Tuttlingen
 

Takva je kuća moje bake

Ja uvijek dođem u petak kod svoje bake. Ja nju volim. Kuća je bijela i ima na zidu uzorak. To je lijepa kuća. Dida me uvijek pokupi iz škole. A onda kad smo kući kod bake prvo gledamo u prozor. Bakina kuća ima osam prozora.
Dida ponekad parkira u garaži. U garaži ima puno stvari. Prije smo moj brat i ja uvijek iz garaže uzeli kredu. Pred vratima od balkona ona ima lijepi mali grm. Na crijepu su vinove loze. Baš je lijepa kuća. Ja sam sretna da moja baka ima tako lijepu kuću. Ona ima staklena i drvena vrata.
Ja volim ići kod bake jer ona dobro kuha. Moje najdraže jelo su palačinke. Kod bake smijem gledati televiziju. Sve mi je tamo lijepo.
I navečer idem kući ili baka i dida dođu još malo kod nas.
 

Ariana Thimm, 9 godina, Spaichingen

 

Takva je kuća moje bake

Moja baka ima lijepo dvorište. Ona ima veliku livadu i puno drveće. Male i velike ptice su isto tu.
Malo se igram sa svojom bakom. Ona ima puno slatkiša i ona meni to daje zato što ona mene voli, kao što i ja volim svoju baku. Kad se ja hoću ljuljati ona ide sa mnom na igralište. Mi se jako dobro zabavljamo. Kad je sunce vani mi idemo šetati i jesti sladoled.
Kad ja hoću spavati, ona meni čita priče. Moja baka meni pomaže kad ja izrađujem poklone. U dvorištu je jedna ograda. Moja najdraža životinja je pas i moja baka ima jednog malog psa.
Ja se svaki put kad mogu igrati sa psom. Ona ima i vješalicu za rublje. Ja se ljuljam na vješalici. To mi je super i ona pazi na mene. Ja mogu kod bake sve napraviti. Veselim se svaki put kad idem kod nje u posjet.
 

Karolina Dievernich,10 godina, Spaichingen

Takva je kuća moje bake

Moja baka živi šesnaest metara dalje od naše kuće. Ja šetam do tamo, zvonim i onda uđem. Ako je zima igramo se unutra, sa rođakom i bakom uno. Poslije se ja igram s svojim rođacima Jakovom i Karlom s autićima.
Ako se ljeto igramo se vani. Vozimo se na malom traktoru i na rolleru. Ili se igramo na trampolinu ili policajca i lopova. Nekad igramo nogomet.
Onda ide Karlova mama raditi i on plače i hoće jogurt od bake. Ako ja to vidi kažem mu: „Ne, ne smiješ! To ne da baka i mama!“ Onda Karlo plače, ali poslije se smiri i opet s nama gleda dvd. Gledamo zajedeno crtiće i jedemo jabuku ili slatkiše. Kad je film gotov baka dođe i ugasi televizor.
Ali mi se kod bake ne igramo samo, mi njoj i pomažemo. Ako hoće tanjure, mi joj donesemo ili idemo do podruma i donesemo mi to sve. Ako Karlova mama dolazi mi se onda igramo još malo i Jakov ide na nogomet, a ja kući.
Veselim se drugom danu kad opet idem tamo.
 

Luka Širić,10 godina, Sigmaringen

Takva je kuća moje babe

Ja volim ići mojoj babi u Hrvatsku. Ona ima kuću u Dalmaciji. Iako je kuća jako mala mi svi spavamo kod babe. Kuća ima dvije prostorije, kuhinju i dnevni boravak. I tri spavaće sobe.
Ako se iziđe iz kuće vidi se čatrnju (to je bunar iz kojeg se pije voda). Kraj čatrnje se ide malim putem iznad kojeg je ledina. Na ledini je kuća od pasa. Ispred te kuće je igralište i tamo je tobogan, ljuljačka i klackalica. Desno od igrališta je guvno na kojem se mi dica igramo. Livo od igrališta je kokošinjac, a u kokošinjcu su golubovi, kokoši i ovce.
Desno od kokošinjca je mali putić i onda slijedi jopet ledina na kojoj žive tri pasa i moj kum. Moj kum je meni jako drag. Kad odemo kod moje babe mi nju zovemo bakić.
Moj dida je prije deset godina umro i zato moja baba (bakić) živi sama.
Ja sam isti ko moja baba. Mi dvoje bi sidili na krevetu i šili. Često šal i čarape. Ja i moja baba često iđemo šetat i ja njoj pomažem kuvat. Uvijek pomognem kad sam u Hrvatskoj, ali kad prođe lito moran natrag ić u Njemačku. Zato ja njoj to što sam zaštrikao ostavim kao uspomenu.
Da joj budem bliže.
 

David Mustapić, 11 godina, Sigmaringen

Takva je kuća moje bake

Imam baku koja ima jedno veliko dvorište. Ja se uvijek tamo mogu nešto igrati. Moja baka ima jednog malog psića. On uvijek skoči na mene i hoće da se ja igram s njim. Ja imam jednu loptu što je za njega.
Od bake sam na poklon dobio jedan koš i košarkašku loptu. Ja se svaki dan igram s tom loptom. Jednom sam tako jako bacio loptu da je koš pao dolje. Onda je moj dida opet popravio koš i ja sam ga pitao može li on s tri metra baciti i pogoditi koš. On je bacio i pogodio. Često dođe i moj susjed i mi se uvijek skupa igramo. Baka napravi juhu. Ja uvijek hoću jesti juhu. Mi se igramo uno i crvene kraljice. Ja volim ići kod svoje bake.
Ona me uvijek čeka i malo plače kad ponovo idemo u Njemačku i maše nam.
Ja si tada uvijek mislim kako bi tio bilo kada bih živio u Hrvatskoj.
 

Matteo Thimm, 11 godina,Spaichingen
 

Takva je kuća moje bake

Kuća moje bake je stara i skroz iz kamena. Ja kad gledan na pod vidin travu, a malo dalje kamen. Kad pogledam desno vidim skale i vrata, a lijevo vidim čatrnju.
Ja uvijek odam po dvorištu jer je dvorište veliko. Ima ljuljačka i tobogan. Ali ja i moj rođak često igramo i nogomet.
Imali smo prije pasa koji se igrao s nama. Imali smo i puno golubova, ali je netko ostavio vrata otvorena i ušla je mačka. Samo se jedan mogao spasiti.
Imali smo i magare, koje je jedan čovjek ubio. I to je sve bilo u dvorištu.
Sada je samo ljuljačka, tobogan i baka.
Kokošinjac je prazan, svinjac je prazan i kavez za golubove je prazan i kućica od pasa je prazna.
Ostala je samo baka.
Ja volin ići kod bake da i ona nije sama. Ali kad smo kod nje svi idemo na more. Zato ja nekad ostanem kod bake doma. A kad ostanem s njom skupa sadimo i zalijevamo cvijeće. I beremo grožđe.
A kad odem natrag u Njemačku znadem da će ona opet biti sama.
Zato ja hoću što prije jopet njoj.
 

Marijan Mustapić, 12 godina, Sigmaringen
 

Što se događalo tog dana kada sam se rodila

„ Što se događalo tog dana kada sam se rodila?“ pitala sam mamu.
Ona odgovori: „Joj, zlato što me to pitaš! E, pa da se sjetim. Bio je lijep dan, sunce je sjalo, a tvoj brat se igrao ispred bolnice.“
„ A tata je s tobom čekao na mene?“ rekla sam. Majka se smije i kaže: „Ne, zlato, tata je pazio na Dominika“
„ A, u koliko sati sam se rodila? htjela sam znati.
„Točno u tri. A kada si se rodila imala sam jake bolove, samo si tako lako izišla. Ja sam htjela malo prohodati i onda je došla babica i rekla da moram leći. Odjednom si ti izletila kao kugla iz pištolja i da babica nije stavila ruke na dasku kod kreveta, udarila bi glavom u krevet. Kad samo došli kući bilo je veliko iznenađenje. Za mene. Tata je organizirao veliku feštu, a ja nisam ništa znala. Kad smo ušli, svi su te pozdravili, a ti se svakome smijala. Navečer si počela plakati jer si bila umorna, a kad smo te stavili u krevet spavala si kao kamen. A tvoj je brat baš suprotno od tebe..“ ispriča mama.
„Voou, znači li to da sam na bila puno bolja od Dominika kad sam se rodila?“
To sam pomislila, ali nisam upitala mamu. Odgovor me nije zanimao.
 

Maria Hamma, 9 godina, Tuttlingen
 

Što se događalo tog dana kada sam se ja rodio

Ja sam se rodio 26.10. 2000.godine u pet sati i pedeseti i pet minuta. Moja mama i moj tata su se bili jako radovali. Moja sestra se isto radovala kada smo došli kući. Svi su odmah išli spavati zato što sam se tako rano rodio.
Idući dan je moj tata imao rođendan. Puna je bila kuća, svi se me htjeli vidjeti. Ja nisam mogao puno slaviti jer sam dugo spavao. Najsretniji sam bio kada su me mama i tata nosali jer nisam volio biti sam.
 

Lukas Bodrušić, 9 godina, Tuttlingen
 

Što se događalo tog dana kada sam se rodila

9.kolovoz 1997, moj tata je vozio moju majku u bolnicu.
Jedan sat poslije ja sam ležala u maminim rukama i spavala. Moj tata je sjedio kraj kreveta i gledao suznim očima u mene.„ Naše prvo dijete!“ mislio je. Petnaest minuta poslije došla je moja teta i moje rodice da me vide. Moje rodice su me željele upoznati, ali sam ja još spavala. Još daljnjih pet minuta su me gledali. Nakon toga su popričali s mojim roditeljima i onda su išli kući s nadom da će me sutra vidjeti budnu.

Doktor je stigao sa papirima i rekao da je sve u redu. Na kraju je napomenuo: „ Ako želite, onda smijete već danas ići doma!“ Moja majka i moja tata su se već isti dan vratili kući. Tu me je čekala soba. „Ovo je tvoja soba“ rekla je mama. Sve je bilo novo, a boja zida narančasta, meni se super sviđala. Imala sam čak i malu ljuljačku. Soba je bila puna lijepih igračaka, Plišane životinjice sjedile su na mom jastuku čekajući da se igram s njima. Odjednom se majka okrenula prema drugoj sobi. Kuhinji. I tamo je sve bilo spremno za mene. Jedna stolica za bebe je čekala na me.

Ali me majka nije sjela u nju, nego me vratila u sobu da me presvuče. Stavila mi je pelenu i obukla pidžamu. Bila je roza sa cvjetića. Onda me je legla u jedan mali krevet što se ljuljao To je bilo vrlo zanimljivo. Tata je sjeo pored mene i igrao se sa mnom. Odjednom je nešto zazvonilo. Ja sam se uplašila. Majka je otišla do vrata i otvorila. Bili su to moja baka i djed. Ponijeli su jednu veliku vrećicu. Ali prvo su doletili do mene i gledali me i dirali. Onda su pričali sa mojim roditeljima. Nakon toga je baka izvadila jednog plišanog medvjedića za mene. Bio je veći od mene, ali mi se svidio. Uskoro je bilo osam sati. „ Vrijeme je za krevet“,rekla je moja majka i odvela me u moj krevetić.

To je bilo prvo spavanje u mojoj sobi. Malo kasnije otišli su baka i djed. Tata i majka su me još jednom poljubili i onda su i oni otišli spavati. To je bio dan kad sam se rodila.
 

Tea Bodrušić,11 godina, Tuttlingen

 

Što se događalo tog dana kada sam se rodila

Kad sam se ja rodila moja cijela obitelj je bila sretna. Moja majka je bila sretna zato što su me mogli vidjeti prije nego što sam bila i saznati da sam žensko. Ja sam jedina ženska u našoj obitelji. Imam još dva brata. Duje je tada imao dvije godine, a Stipe pet godina. Oni su mene odmah htjeli držati, a ja sam samo plakala i nisam znala gdje sam. Onda su me sestre okupale i ja sam se smirila i prestala plakati. Svi su me htjeli pronosati. Nakon dva dana, moja mama i ja smo smjeli kući.

Moja tetka i njezina obitelj su bili tu i oni su se veselili. Nisu ni trebali pitati što sam jer su me moja majka i moj dragi tata od glave do pete obukli u rozo. Odmah su znali što sam. Svi su se veselili i bili oko mene dok nisam počela plakati zato što sam bila gladna. Moja tetka i mama su odmah znali što je, a muški nisu ništa skužili. Moja majka me odmah nahranila i sve je opet bilo u redu. Svi su se opet zabavljali oko mene sve dok ja nisam zaspala. I onda se više ne sjećam što se dogodilo.

Drugog dana sam se probudila oko šest sati. Mama je bila umorna, a ja sam plakala da hoću hranu, a kad bih je dobila sam odmah i zaspala. Moja tata nije ništa čuo. Majka me onda legla u krevet u dnevnom boravku i moram kazati da je bio dobar. Moj brat se cijelo jutro derao dok se nije probudio drugi. Kad se Duje probudio i on se htio igrati sa mnom, ali je bio manji pa nije vidio preko kreveta. Duje je gurao Stipu od mog krevetića dok su oboje plakali.
Moja je majka morala na pregled i pitala tatu može li on to srediti među nama. On je otišao sa mnom, Stipom i Dujom šetati sve dok ja opet nisam ogladnila. Požurili smo kući da me mama nahrani i ja sam poslije opet zaspala.

Tako je završio taj dan. I idući je bio isti. I tako to uvijek ide dalje. I sad sam velika i sad su se stvari promijenile i sad se svađamo i tučemo kao što braća i sestra rade. Ali ipak se volimo kao i prvog dana.
 

Kristina Čikeš, 13 godina, Sigmaringen

San koji me prati

Ja često sanjan da ću se jednog dana vratiti u domovinu. Ići ću u hrvatsku školu, živiti u Kaštelima i vikendom ići na selo. Rado bih želio da se to dogodi. Da se mogu svako lito kupati, da se zimi mogu sanjkati po snigu i ići u kafiće. A najradije bih bio u Hrvatskoj zbog prijatelja.

Moji prijatelji su mi najvažniji u životu iza obitelji. Ja sanjam da ću biti bogat čovjek i voziti brzo auto i da imam veliki brod s kojin se mogu voziti svako lito od otoka do otoka. Želio bih igrati mali nogomet na rivi, ići na utakmice nogometa i navijati sa Torcidom i prošetati se Marjanom. Sanjam o tome da iman kuću u Kaštelima i jednu malu na selu. Imao bih ženu i djecu i jednog psa. Imao bih i pogled od kuće prema moru i prema Splitu. Želio bih s bratom otvoriti jednu firmu. Imao bih svoje radnike. Ja o tome sanjan, samo sanjan, ali bih želio i da se ostvari.

Svaki dan učin da završin dobar studij i da iman dosta para. I sada već radim preko praznika. Svaki put kad iđem u Kaštela vidin svoju kuću i tvornicu na zemljištu. I tada mi se san učini bliži stvarnosti.
 

Duje Čikeš, 15 godina, Sigmaringen